Intervju: Džo bagerista

0
1386
NextWEB hosting
NextWEB hosting

Mnogi danas ne znaju ko je Džo Bagerista, mnogi koji ga i znaju su ga zaboravili. Gde je sada Džo, kako živi i čime se bavi, da li ga ova vlast ceni i trudi se da mu pomogne, da li ga prethodna vlast mrzi – ekskluzivno za Grocka Info

Ljubisav đokić rođen je u selu Strmovu kod Bajine Bašte 27. Novembra 1943. godine. Njegova rana sećanja nisu vezana za oca Radojka i majku Kosanu, već za specijalizovanu bolnicu u Rovinju. Kada je imao četiri godine otac ga je nesrećno povredio bačenim tronošcem, oštetio mu kičmu, pa je dečak od 1947. Do 1951. Godine proveo ležeći u gipsanom koritu, bez ikoga svoga.  Imao je devet godina kada je ponovo prohodao i kada je otac došao da ga povede za Beograd gde je u međuvremenu krenuo za poslom. U Rovinju je bio zaboravio srpski jezik i govorio samo italijanski (koji sada više ne zna). Niko ga nije posećivao sve to vreme, pa, kada je ponovo došao među njih, bili su mu kao stranci.

Slučaj je hteo da u školu pođe na Dedinju, jer mu je otac živeo na mansardi jedne tamošnje kuće kao podstanar. Bila je to škola „Franc Prešern“, u koju su išla deca tadašnjih političara, pa i Titovi sinovi Miša i Žarko. Bio je odličan učenik i dobijao i knjige za odlično učenje i vladanje, a seća se i da mu je majka govorila: „ Uči sine da ne bi radio „ – „Uvek sam se čudio kako to može da se živi bez rada“, priča vredni Džo.

Nedostatak ljubavi nadoknađivao je baš radom. Završio srednju brodarsku školu, hidrograđevinski odsek, zaposlio se u preduzeću  „Ivan Milutinović“, obišao sve gradove i gradilišta na Dunavu, bio rukovodilac plovećih objekata, velikih bagera, a još u mladosti voleo je da ima sve najbolje, da puši najbolje cigarete, pije najbolja pića, pa su ga zato i nazvali Džo.

Oženio se 1971. Godine, rodila su mu se deca Ljiljana i Slavko, jedno vreme je proveo kod oca, koji je u međuvremenu izgradio kuću kod Zvezdinog stadiona i izdavao je stranim diplomatama. Bilo je tu Amerikanaca, Japanaca, pa i jedan Etiopljanin, rođak cara Haila Selasija, koji je Džou bio i venčani kum.

Otvorio je ženi plastičarsku radnju „Dečja radost“  u kojoj je i sam radio i stalno izmišljao nove proizvode. Osamostalio se tako što je na očevom imanju na Makišu izgradio kućicu. Skoro su se obogatili od njegovih dobrih dnevnica i plastičarskih proizvoda, ali ga žena ostavi i pođe sa drugim. Džo opet ostade sam. Dobijao je u dva maha zvanje invalida, ali nije prestajao da radi. Rukovao je velikim bagerima, bio vredan, a jedan drug mu je jednom rekao:  „Da imaš fakultet ti bi bio generalni direktor, ne samo rukovaoc bagera“.

Najzad je 1990. Godine na svom placu na Makišu otvorio prvu privatnu šljunkaru u Srbiji, na kojoj je radio dan i noć. Dnevno je prodavao od 1500 do 2000 kubika šljunka, jer imao je najniže cene. „Veliki promet donosi veliku zaradu, samo treba mnogo i da se radi“, kaže Džo.

Za tu šljunkaru kupio je sada istorijski utovarivač „Internacional 530 A, serija 2“ , proizveden u Nemačkoj po Američkoj licenci. „Snabdevači nisu mogli da mi dovezu dovoljno šljunka koliko su mi kupci tražili“, priča Džo. Malo je smanjio obim posla 1992. Godine da se ne bi reklo da se bogati u ratno vreme.

Godine 1995. Gradske vlasti su mu oduzele zemljište na kojoj je šljunkara, da bi jedan odbornik opštine Čukarica i jedan funkcioner Crvenog krsta tu gradili vikendice. ..

Danas je penzioner koji živi od penzije od 20 000 dinara i kaže da mu ni malo nije lako.

Otvoreni osmeh, otvoreno srce, je nešto što karakteriše Ljubisava Đokića Džoa. Neka dečja prisnost, želja za razgovorom, želja za druženjem, ono je što otvoreno piše na njegovim ne tako širokim, ali svima otvorenim grudima.  Dok gleda sebe na televiziji, članke o sebi u novinama, on kao da posmatra nekog drugog čoveka, nekog van sebe, nekoga ko se iskrao iz njega samog i zajedno sa svojim utovarivačem – bagerom, nesvesno postao simbol pravedne sile, kao neki savremeni Kraljević Marko, o kome će se na kraju sve drugo zaboraviti, a ostati da se pamte samo njegovi podvizi.

 

Džo, gledajući sa strane sve je izgledalo kao da je isplaniran svaki potez u najsitnije detalje tog 5. Oktobra 2000., ko je bio mozak operacije i kako se sve odvijalo?

„Daleko od toga da je sve bilo isplanirano. Posle izbora 24. Septembra sam bio ogorčen lažiranjem izbornih rezultata. Do tada sam išao na sve protestne skupove, naročito na one koji su bili organizovani kod mene u kraju na Banovom brdu. Tamo sam bio i 4. Oktobra uveče, sedeo sam sa komšijom Žarkom Pejovićem i rekao sam da ću sutra da poteram mašinu i razbijem policiju ispred skupštine.“  U blizini je bila novinarka lokalnog radija koja je objavila ovu vest „ Ljubisav Đokić sa Banovog brda kreće sutra bagerom na skupštinu“  Umesto utovarivač (buldozer) rekla je bager i od tada je Džo –  „Bagerista Džo“.

Celu noć nisam spavao, jedva sam dočekao jutro, i sve sam bio odlučniji da krenem mašinom na demonstracije, ili od demonstracija i ovog puta ništa neće biti. Kao da me je nešto vuklo, kao da me je nešto teralo , govorilo mi šta da radim, kao da je neko drugi odlučivao umesto mene.

Otišao sam na Bele vode gde mi je bio utovarivač  na jednom  od stovarišta. Napumpao sam gume, sipao naftu i tečnost za hidraulike, očistio prozore na kabini i krenuo na Banovo brdo gde je DOS sa Čukarice organizovao kretanje povorke ka centru. Kada sam stigao, izlepili su mi mašinu nalepnicama i krenuli smo ka skupštini. Ljudi su nam se usput masovno priključivali, mislim da je bilo barem sedamdeset hiljada ljudi iza bagera, to je bio neverovatan osećaj.

Javljeno mi je da čim sam otišao sa stovarišta da me je tražila specijalna policija da me uhapsi, i mimoišli smo se za par minuta. To me je još više razbesnelo i rekao sam sebi da ako naiđem na kordon da ću ga razbiti bez razmišljanja.

 

Stigli smo ispred skupštine, raspoloženje je bilo lepo, ljudi su se pozdravljali, dovikivali, šalili, mladi su pevali. Bilo je veselo, opušteno,  kao da je vašar, kao da je svadba. Političari su držali govore, tada sam video uglavnom sve lidere DOS-a osim pokojnog Đinđića i Čede Jovanovića.

Kada su demonstranti navalili na ulaz u Saveznu skupštinu, bačeno je mnogo suzavca i demonstranti su odbijeni, trg je odjednom opusteo, i ostao sam tu sa nekolicinom ljudi, suzavac mi je ulazio u oči jer nisam imao masku i nisam bio spreman za to. Video sam da ljudi beže i da se trg prazni, shvatio sam da moram nešto da učinim jer nisam mogao dugo da ostanem na jednom mestu i suzavac je bio nesnosan. Zaleteo sam se prema skupštinskoj zgradi, uklonio  dve betonske žardinjere koje su mi smetale i došao do polusuterenskih prozora oklopljenih gvozdenim rešetkama. Kašikom sam počeo da udaram po rešetkama i uspeo da odvalim sa jednog prozora. Momci koji su bili uz mene priskočili su i prvo zapalili zavese , a onda počeli da bacaju molotovljeve koktele. Skupština je tada počela prvi put da gori. Dok sam još bio tu, pozvao sam par momaka da uđu u kašiku moje mašine i podigao ih do prozora prvog sprat koji nisu bili obezbeđeni i lako su razbijeni, momci su ulazili u zgradu i put za razbijanje skupštine bio je je otvoren.

Odmakao sam se malo od zgrade i pomislih „Čoveče, šta si sada uradio? Ako se ovo ne završi kako treba, Milošević će te doživotno držati u zatvoru. Moraš sad da srušiš i RTS“.  Pored mene su sedeli Žarko Pejović sa dve kamene kocke u rukama, Miodrag Kitanović pekar koji je imao tada 72 godine i Zoran Džajić koji je u ruci držao čekić i bodrio me „Ne brini Džo,sin mi je u „Otporu“, ako ti nešto urade, uzeće ti advokata“ – Ma kakav advokat, ovo moram ja da završim, i krenuo sam niz Takovsku ulicu prema zgradi televizije. Svirao sam sirenom koja je bila jaka, i mislim da se policiji ispred RTS-a sledila krv u žilama. Razbio sam metalnu ogradu pored kako bi goloruk narod koji me je pratio imao čime i da se brani. Krenuo sam na juriš, stajao je kordon od dva reda policajaca koji su pucali u mene, podigao sam malo kašiku da se zaštitim, zaletao sam se na njih 3-4 puta pazeći pritom da se ne otvorim previše da me ne upucaju, i u jednom zaletu dok sam se vraćao, policajac mi je prišao sa leđa, popeo se na mašinu i pucao dva puta u kabinu, zatresao sam mašinu i policajac je pao i srećom nisam bio pogođen.

Policija se povukla u zgradu RTS-a. Krenuo sam na ulazna vrata, razbio ih kašikom i video sam policiju kako spušta oružje i diže ruke u znak predaje. Demonstranti su tada ušli u zgradu i tada sam shvatio da je moj posao završen. Krenuo sam nazad prema ulici, ušao u Takovsku i video sam kolonu od 4-5 borbenih vozila specijalnih jedinica. Znao sam da ne mogu da im pobegnem, podigao sam kašiku, rešen da krenem na njih i da prevrnem vozilo. Komandir jedinice koji je držao motorolu i video je da su kasno stigli, da je RTS-pao, i da ne mogu ništa, bacio je motorolu na zemlju i naredio da se kolona okrene i tada se policija povukla. Da sam pet minuta kasnije stigao pred televiziju, specijalne jedinice bi već bile tu i ne bi bilo šansi da uradim to što sam uradio.

To je bio neverovatan osećaj, ljudi su prilazili mašini, ljubili gume, ljubili mene, pevali, veselili se, nikada me toliko žena nije izljubilo u jednom danu.

U gumama je nađeno oko 80 metaka, i bile su neupotrebljive, zanimljivo da u zadnjoj desnoj gumi nije bilo ni jednog metka.

Nisam ja to radio ni za sebe ni zbog nekog svog, želeo sam da mladi osete šta je demokratija, da žive bolje, da ne beže u inostranstvo. Nisam od onih koji vole da se obogate i da uživaju u svojim palatama, želim da svima bude dobro, jer ako ja prodajem šljunak, neko to treba da kupi, da gradi kuću, a teško da je to neko mogao sa platama od 50 maraka.

Kada se setim šta je i kako je bilo, naježim se. Mogao sam da poginem.

 

Da li si nakon tog 5. Oktobra imao neku podršku, pomoć ili pohvale za zasluge?

Ne, osim poziva na neke manje prijeme, nisam imao ništa. „Otpor“ mi je kupio nove gume za mašinu, da bih mogao da nastavim da radim, i na tome sam im zahvalan. Zanimljivo je da oni protiv kojih sam se tada borio više žele da mi pomognu i rado mi se javljaju.

Mnogi te povezuju sa Čačkom i Velimirom Ilićem. Da li imaš neke veze sa njima?

Ne, nemam nikakve veze sa njima, želim da se zna za moje zasluge, ali naravno, junaštvo čačana nije sporno, bili su tamo u prvim borbenim redovima, čak mi je i sam Velja Ilić odao priznanje jer sam citiram: „sačuvao ljude koji su goloruki jurišali na skupštinu i televiziju“

Da li misliš, kada pogledaš kakvo je vreme došlo, da je tvoja borba bila uzaludna?

Na žalost je tako, mladima nije bolje, nemaju neku perspektivu ni danas iako je prošlo 11 godina. Demokratija, to je dobar i slobodan život za sve, ne samo za jednog čoveka ili grupu ljudi.

Goran Stojanović

Komentari

komentari

POSTAVI ODGOVOR