Sandra Milošević – čuvar srpskog folklora

0
8140
NextWEB hosting
NextWEB hosting

sandra-milosevic-razbribrigaMlada, lepa, talentovana i muzički obrazovana solistkinja na harmonici, Sandra Milošević spada u malu grupu devojaka koje se bave ovim popularnim instrumentom. Do sada je obišla mnoge zemlje širom sveta, kroz njih pronosila slavu srpskog folklora i balkanske muzike, i zasigurno pripada malom broju muzičara koji svoj talenat nisu podredili nekvalitetnoj „komercijalnoj“ muzici. Rečju, ova talentovana muzičarka, još od svoje rane mladosti, svojom harmonikom i iskrenom ljubavlju prema muzici, neguje i čuva bogatu riznicu srpskog folklora.

Inače, u najranijem detinjstvu pokazivala je interesovanje i talenat za muziku. Dobivši na poklon malu harmoniku, Sandra ne prestaje da se odvaja od nje, i od tada harmonika postaje sastavni deo njenog života. Osnovu dobija kod profesora Dragana Vasovića, a kasnije odlazi na usavršavanje kod Vlade Panovića. Zahvaljujući Panoviću, spoznaje prave vrednosti u muzici i okreće se jednom stilu koji su negovali vrsni harmonikaši poput Radojke Živković, Ljubiše Pavkovića i Vlade Panovića. Iako je odmalena bila zaljubljenik u melos srpskog naroda, u tom periodu se kod Sandre budi interesovanje za muzikom, kako balkanskih, tako i svih svetskih naroda.

Godine 2002. počinje da svira u folklornom ansamblu „Frula“, sa kojim i danas obilazi mnoge zemlje širom sveta. Italija, Francuska, Španija, Nemačka, Holandija, Austrija, Luksemburg, samo su neke od država u kojima je Sandra, sa svojim kolegama, prezentovala srpsku muziku, a zvuci njene harmonike nisu ostavili ravnodušnim ni stanovnike Sjedinjenih Američkih Država. Godinu dana kasnije, uključuje se i u rad KUD-a „Boleč“ u kome radi kao umetnički rukovodilac narodnog orkestra. Do sada je već nastupala sa najvećim imenima naše muzičke scene: Ljubišom Pavkovićem, Vladom Panovićem, Branimirom Đokićem, Mišom Mijatovićem, Draganom Aleksandrićem, a gostovala je i u brojnim emisijama na raznim radio i TV-stanicama, poput „Leti, leti, pesmo moja mila“, „Žikine šarenice“, Jutarnji program RTS, „Trezor“, „Svet zabave“, Nedeljno popodne BN televizije, Jutarnji program TV Avala… Zanimljivo, o ovom prepoznatljivom liku sa mnogih pozornica nismo pronašli ni jedan jedini intervju u štampanim medijima. Kao da ih, recimo, ne interesuje slava, tradicija i kultura srpskog folklora…

Inače, Sandra Milošević je dobitnica mnogih nagrada, od kojih su najznačajnije: Priznanje za najboljeg mladog instrumentalistu na Festivalu Srbije 2003. godine, „Zlatna kruna“ na Internacionalnom festivalu muzike u Beču 2005. godine, prvo mesto na Internacionalnom etno-festivalu u Novom Sadu 2008. godine i Priznanje „Kulturni biser Srbije“ za dugogodišnje očuvanje i negovanje srpske muzičko-kulturne baštine 2009. Između ostalog, ova istrajna devojka završila je Fakultet za kulturu i medije.

A na koji način je pokazala talenat i interesovanje baš za harmoniku i srp-sku izvornu muziku, pitamo za početak našu sagovornicu.

– Ja se lično ne sećam svog prvog susreta sa ovim divnim instrumentom, jer sam bila veoma mala kada mi je otac kupio harmoniku-igračku – kaže Sandra. -Međutim, po priči mojih roditelja, ja sam sve više zapostavljala lutkice i mnoge druge igračke koje sam kao prvo dete imala – i, malo-pomalo, harmonika je postala moja omiljena zanimacija. Kasnije, kada sam krenula u školu, moja tetka Goca mi je kupila pravu dečju harmoniku, i tada sam počela polako da učim neke lagane pesmice…

Opišite nam šta ste Vi, tako mali, prebirali po dirkama na maloj harmonici – ali ozbiljnom instrumentu? Šta može da se nauči na dečjoj harmonici?

– Moj prvi „učitelj“ bio je moj otac Žika, koji je izuzetno talentovan za muziku. Dugo godina je bio igrač folklora i družio se sa muzičarima, često je znao i da zapeva sa njima za svoju dušu, ali harmoniku nikada nije učio da svira. Međutim, s obzirom na to da je veliki sluhista, on me je učio prvim pesmama, uglavnom narodnim. Imam sačuvanu jednu traku na kojoj su me snimili sa devet godina, kada sam svirala nekoliko pesama. I kada je danas slušam, začudim se koliko su one melodijski tačne. Tako da i na dečjoj harmonici može nešto da se nauči – samo ako ima ko da vam pokaže.

Kada je,  zapravo,  roditeljima  i Vama bipo jasno da će harmonika predstavljati ozbiljan deo Vašeg života? I šta ste tada preduzeli?

– Za razliku od mojih kolega muzičara, koji su uglavnom kao mali počeli da sviraju, kod mene je to bilo drugačije i sa izvesnim zakašnjenjem. Iako sam u toku srednje škole išla na privatne časove kod profesora Dragana Vasovića, roditelji su mi uvek govorili da je škola na prvom mestu, a sve ostalo – koliko se stigne. Tako je i bilo. Danas, kada razmišljam o tom periodu, mislim da su roditelji više želeli da me sklone sa ulice, nego što su se nadali da ću ja jednog dana zaista da se bavim muzikom. Sada vidim koliko je i taj životni detalj bitan ne bi li se deca izvela na pravi put. Tek po završetku srednje škole, kreće period koji je presudan za moje bavljenje muzikom i harmonikom.

Koja je bila prva ozbiljnija marka harmonike koju ste nabavili?

– Dugo sam tražila harmoniku koja bi mi odgovarala. Uglavnom su profesionalne harmonike teške oko 14 kilograma, a ja sam tražila malo lakšu, tzv. „ženski model“. Po preporuci Ljubiše Pavkovića i Vlade Panovića, otišla sam da pogledam jednu harmoniku za koju nikada ranije nisam čula. Iskreno, odmah sam se oduševila, jer se i estetski i tonski pokazala kao veoma dobra, a i lakša je od ostalih za tri kilograma. To je bila harmonika italijanskog proizvođača „Beltuna“, instrument koji i danas sviram.

Da nije harmonika poteška za krhko devojačko telo?

– Jaoj, jeste… Mada se, posle nekoliko godina sviranja i naučene pravilne tehnike držanja, navikne na toliku težinu, ipak je za žensko to veoma teško. Često u šali kažem da je moja prva harmonika bila mala, a niko mi nije rekao da će, kako ja rastem, i harmonika biti – veća i teža!

Od koga ste, i na koji način, dobijali najveću podršku?

– Od mojih roditelja, Verice i Žike. Veoma je važno imati podršku od nekoga, pogotovo kada ste na početku. Kada sam odlučila da se posvetim izučavanju harmonike, oni su prvi stali uz mene, plaćali ne baš jeftine časove, kupovali instrumente i verovali u mene. Pored njih, veliku podršku imala sam i od moje nane i dede, kao i od tatinih i maminih sestara, koje danas ne propuštaju nijedan moj nastup.

Za svoju, pre svega ljubav i entuzijazam prema harmonici – osvojili ste nekoliko značajnih međunarodnih i domaćih priznanja. Koje Vam je najdraže?

– Nikada nisam pridavala veliki značaj nagradama, ali svakako prija kada dobijete neku potvrdu za sav svoj rad i trud. Oduvek sam govorila da su mo-je najveće nagrade aplauz i emocije koje publika doživljava dok joj sviram, bilo da je to osmeh ili poneka suza. Ali, ako moram da izaberem neku nagradu, onda je to priznanje „Kulturni biser Srbije“, koju sam dobila za dugogodišnje očuvanje i negovanje naše muzičke tradicije.

Sa harmonikom o ramenu, proputovali ste Evropu i Ameriku. Šta ste sve doživeli?

– Za mene je veliko bogatstvo što sam kroz ta putovanja upoznala kulturu i običaje mnogih naroda. Prednost turneja je što kad odete u neku stranu zemlju, ne obilazite samo velike gradove, nego i manja mesta u kojima se, u stvari, vidi pravo lice te zemlje.

Koliko se ceni naša izvorna muzika i srpski folklor u inostranim zemljama?

– Kad god mi postave ovo pitanje, ja odgovorim da stranci mnogo više cene našu muziku nego mi. Uglavnom me posle takvog odgovora svi začuđeno gledaju. Činjenica je da muzika ne poznaje granice i da to što neko ne razume reči naših pesama, ne mora da znači da ih neće voleti. Dovoljno je da ih osete, da ih ponese naš ritam, naše harmonije… Srpski folklor je toliko bogat, da svaka oblast ima svojih čari, pa je gotovo nemoguće da se nekom strancu bar nešto ne dopadne. Često su mi posle koncerata prilazili i tražili neki materijal, bilo notni, bilo tonski zapis. I uglavnom budu oduševljeni našom muzičkom tradicijom, pa mi nikad neće biti jasno zašto drugi više poštuju našu izvornu muziku – nego mi sami.

Koliko ste ponosni što ste među ono malo mladih koji neguju tradicionalnu muziku, i šta to za Vas znači?

– Veoma sam ponosna na našu tradiciju! To što sviram harmoniku, doprinelo je da se posvetim više muzičkoj baštini našeg naroda, ali smatram da je naš folklor, u svakom smislu te reči, veoma bogat i da ga treba negovati i širiti po celom svetu. Mislim da nema ponosnije osobe kada na inostranim festivalima (koji se obično dešavaju na otvorenim pozornicama gradskih trgova) odsviram „Moravac“ u šumadijskoj narodnoj nošnji.

Da li se dovoljno, po Vašem mišljenju, u Srbiji neguje muzička tradicija?

– Na našu veliku žalost i sramotu, mi smo narod koji veoma malo zna o svojoj tradiciji. Većina dece danas nema ni od koga da je nauči. Porodica, škola i država bi trebapo više da vode računa o tome, ali to renutno nikako nije slučaj. Nedavno sam bila u jednoj osnovnoj školi i pitala đake sedmog i osmog razreda da li znaju neku izvornu pesmu. Verovali ili ne, samo se jedna devojčica javila, a onda je usledilo pitanje: „Šta je to izvorna pesma?“.

Kako to da se, kao mlada muzičarka sa velikim talentom, niste priklonili nekom komercijalnom žanru?

– Iako se trudim da budem što bolja u muzici, sviranje harmonike je ipak moj hobi. Uvek sam govorila da je muzika moja velika ljubav, a ljubav i novac retko idu zajedno. Svaki muzičar koji se bavi profesionalno ovim poslom, ne može da obezbedi sebi da bira šta će i gde da svira. Situacija u zemlji je takva da biti umetnik nije isplativ posao.

Jeste li se zato opredelili da završite Fakultet za kulturu i medije?

– Kada sam shvatila da je muzika toliko postala sastavni deo mog života, razmišljala sam koji bih fakultet mogla da završim i čime kasnije da se bavim, a da muzika bude bar indirektno vezana za moje zanimanje. Slučajno sam saznala za Fakultet za kulturu i medije, koji je tada tek osnovan, i nekako mi je bilo logično da ga završim, a sve uz želju da jednog dana radim na televiziji i pravim emisije o narodnoj muzici.

Osim što se borite za očuvanje i negovanje srpske muzičko-kulturne baštine, koje još muzičke žanrove volite?

– Zanimljivo je da mi se uglavnom sviđa muzika iz 50-ih i 60-ih godina prošlog veka. Često u šali kažem da sam rođena u pogrešno vreme. Pored srpske izvorne muzike, veoma volim folklor Balkana, pre svega instrumentalnu rumunsku i bugarsku muziku. Edit Pjaf, Iv Montan i njihove šansone nikada me ne ostavljaju ravnodušnom, a pevači koje najčešće slušam u trenucima odmora i čije me pesme opuštaju, jesu Din Martin, Frenk Sinatra i Net „King“ Kol.

Kakav život vodite van scene, kad ste u prilici da zaboravite na svoje profesionalne muzičke obaveze? I da li su Vas, možda, na nekoj svadbi veseli gosti zamolili da im odsvirate neko kolce?

– Vrlo često, kada odem na neko veselje, zatraže da im odsviram nešto. Iako mi nije praksa da sviram po svadbama, rodbinu i prijatelje ne mogu da odbijem, pa se uglavnom začuje i moja harmonika na tim veseljima. Inače, ja živim veoma brzim životom. Imam dosta obaveza, ali i sam karakter mi je takav da ne bih znala šta ću sa sobom kada bih radila samo jedan posao, a posle sedela kod kuće. Retke trenutke odmora provodim sa prijateljima, uglavnom u nekom restoranu gde je prijatna muzika za slušanje. Međutim, kao i kod svakog čoveka, dođe trenutak kada poželite da se osamite i napunite baterije. Tada sam pravi „penzioner“ – slušam muziku, gledam televiziju ili čitam knjigu.

A rešavate li u tim trenucima ukrštene reči i razne druge mozgalice?

– Kad god mi vreme dozvoli, rešavam skandinavke! To sam naučila od roditelja. U našoj kući se uvek može naći nekoliko časopisa ovog tipa, i smatram da su ukrštene reči veoma korisne za opšte obrazovanje, za „obnavljanje gradiva“ i za učenje nekih novih pojmova.

Radojka Živković sa sopstvenim stilom

Kako Vam godi i koliko znači što Vas ljubitelji izvorne muzike na harmonici već uveliko upoređuju sa legendarnom, prvom srpskom harmonikašicom,Radojkom Živković ?

– Izuzetna je čast kada te uporede sa velikom Radojkom Živković. Legendarna žena, koja je ostavila ogroman trag u našoj narodnoj muzici, imala jedinstven stil sviranja i napravila divna kola po kojima je i ostala zapamćena u narodu. Ja sam čak i snimila nekoliko njenih numera u malo modernijem aranžmanu, želeći da mlađim generacijama približim lepotu njenih kola. Međutim, mislim da je malo nerealno upoređivati Radojkin način sviranja sa mojim, jer Radojka je jedna, a ja želim da izgradim sopstveni stil.

Ništa bez dobrog profesora

Ko Vam je najviše pomogao da dobro savladate sviranje na ne baš jedostavnom instrumentu? Odnosno, kako ste uspeli tako „majstorski“ da savladate instrumentalnu muziku na harmonici, a bez ikakvog klasičnog muzičkog školovanja?

– Pre svega, hvala na tako lepim rečima! Činjenica je da morate imati dobrog profesora kako biste naučili bilo koji posao. Ja nisam išla u muzičku školu, ali sam imala sreće da, u periodu kada je trebalo najviše da učim i radim na usavršavanju ovog instrumenta, upoznam Vladu Panovića, izuzetnog poznavaoca muzike i harmonike, koji me je učio svemu što je važno za pismenost i tehniku jednog harmonikaša. Od njega sam naučila mnogo, pogotovo kada je u pitanju izvorna narodna muzika.

A, s obzirom da ni u jednoj muzičkoj školi u Srbiji ne postoji odsek za narodnu muziku (na veliku sramotu našeg naroda), ni završena Akademija mi ne bi pomogla u savladavanju ove oblasti.

Rođena za „muški“ instrument

Na pitanje da li je tačno da u porodici dugo nisu ozbiljno shvatali njenu ljubav prema jednom „muškom“ instrumentu kao što je harmonika, Sandra Milošević kaže:

– Da, pošto sam žensko dete. Kao mala, išla sam na tečaj harmonike skoro godinu dana. Onda sam kratko pohađala i privatne časove kod jedne devojke, koja je tada svirala u našem KUD-u u Boleču. Međutim, sve je to bilo neozbiljno. Pravo moje interesovanje da učim ovaj, kako rekoste, „muški“ instrument usledilo je oko moje petnaeste godine, kada sam i dobila prvu ozbiljniju harmoniku, marke „Veltmajster“.

preneto iz časopisa Razbibriga, razgovor vodio Danilo Banatski

Komentari

komentari

POSTAVI ODGOVOR