Prvi pisani podaci o Grockoj u srednjem veku

0
2018
NextWEB hosting
NextWEB hosting

Prema belešci Bertranda de la Brokijera (francuski vitez koji se 1433. vraćao iz Svete zemlje preko Carigrada i Beograda i sa tog puta su ostale ove njegove beleške u dnevniku koji je pisao), koji je u prvoj polovini XV veka, znamo da je tada bilo, kako je on zapisao „mnoštvo sela“ ali ni o jednom od tih sela nije dao nikakav određeni podatak. Tek u turskim katastarskim popisima Beograda i okoline početkom XVI veka nalazimo prve podatke o Grockoj i naseljima u njenoj okolini.

Padom srpske Despotovine i zauzimanjem Smedereva 1459. Turci su u osvojenom delu Srbije organizovali zasebnu administrativnu oblast i nazvali je smederevski sandžak. Kada je 1521. pao Beograd, sedište ovog Sandžaka preneto je u beograd i sad se on naziva Beogradski sandžak ili Beogradski pašaluk. Pašaluk je imao 12 nahija, jedna od njih je bila i Gročanska nahija. Međutim, vrlo često, čak i u XIX veku, turci su u svojim pismima kazivali: Smederevski sandžak ili pašaluk, iako takav naziv odavno nije postojao.

Grocka se prvi put pominje 1521. kao Hisarlik u dnevniku o Sulejmanovom pohodu na Ugarsku, 1521. a prema zapisu Hajdar Čelebije. Taj Dnevnik je objavljen u Feridun-begovom zborniku Munša at as salatin, u Istanbulu, što znači „Pisma sultana“. Hisarlik znači „gradište“, a Grocka se kasnije naziva Hisardžik – mala tvrđava, tvrđavica. Ovaj turski naziv upućuje da su Turci podigli utvrđenje u Grockoj pre 1521. godine, odnosno pre pohoda na Beograd i Ugarsku.Prema polisu iz 1528. godine, selo Grocka ili Hisarlik imalo je ,,22 doma i dva neoženjena“. Domaćini ovih domova bili su: Petar, Milašin, Radica. Rusmir, Pribinja, Ivan, Nikola, Radica, Vujica, Rajko. Radosav, Milašin, Radosav, Ivan, Radovan, Raša, Ivaniš, Vukašin, Radica, Cvetko, Vukac, Stjepan, Radica i Dabiživ.

Pada u oči da su među samo 24 domaćina, njih četvorica nosili ime Radica. Malo je neobično ime Dabiživ, kome se otac zvao Došlac.

Italijanski putopisac Marko Antonije Pigofeta išao je 1567. godine iz Beograda preko Grocke (Parshan) i Smedereva, prema Nišu, i dalje. Na jednoj karti iz XVII veka ucrtan je put od Beograda prema Nišu i ovako upisan pravac: Belgrado—Gricchischa Weisenburg—Hysazig (Grocka) i dalje.

Prvi sačuvan popis na gročanskom području imamo iz 1527. godine. To je popis „Mezre (zaseoka) Dragilić, kod brda Leštan, do reke Boleč“. Već u popisu iz 1536. godine ova mezra se više ne pominje. već se pominju ,,selo Leštan i selo Kaluđer“. A prema popisu iz 1536. godine stoji da se „selo Kaluđerica“ prostiralo do reke Boleč (danas Bolečice) gde su njeni žitelji imali dva mlina. U nekim popisima, opet, „Kaluđerica je mezra sela Leštan“.

Selo Leštan je tada imalo 18 domova, 19 muških odraslih članova i 1 muslimanski dom, zajedno sa mezrom Kaluđerica.

Sve do 1536. godine selo Boleč se, prema popisu, vodilo u Prilepskoj a ne u Beogradskoj nahiji. U Beogradskoj nahiji popisano je 1530. godine selo Bolečica, u porečju reke Bolečice (do tada zvane rečica Boleč) i imalo je 9 domova. Ovo selo Bolečica bilo je u posedu Mustafe, sina Skendereva, i na taj posed on je, kao spahija, plaćao carskoj kasi 100 akča godišnje.

Znatan posed je držao i Derviš-ćehaja (gospodar, starešina) u porečju Begaljičke reke. Tu je postojalo 1528. godine selo Bugarica sa svega 5 domova, I manastir Sveti Rajko, dok su mezre Srednje Begaljevo i Donje Begaljevo pripadali spahiji Derviš-ćehaji. U to vreme je selo Umčar imalo 20 domova, ukupno 20 odraslih muških glava i jednu udovicu. Selo Kaluđerica je imalo 8 domova i 4 odrasle muške glave, Zaklopača 8 domova, 7 odraslih muških glava i jednu udovicu. U popisu od 1528. godine Bolečica se vodi kao zaseok sela Zaklopače.

Pored zemljoradnje i stočarstva stanovništvo pojedinih sela bavilo se gajenjem vinove loze i voćarstvom, a neki su se bavili i pčelarstvom. Negde oko 1530. godine gročanska sela su bila dužna da daju ušur od košnica u vrednosti od 685 akča, a šest godina kasnije ušur je povećan na 1286 akča.

Zbog čestih nailazaka turske vojske preko gročanskih sela koja je pretežno ovim pravcem išla iz Male Azije prema severu, gotovo svi stanovnici sela napuštali su svoje kuće i odlazili u zbegove. A po povratku nalazili su opljačkaie, porušene i popaljene domove tako da su, veoma često, nova staništa podizali ne na starim ognjištima već na nekom drugom, pogodnijem i skrovitijem mestu. Dokaza za to ima više. Tako, na primer, u Zaklopači postoji „staro selo“ sa ostacima davno podignute česme do koje je voda od izvora dovođena keramičkim cevima, verovatno još iz rimskog vremena. I u mestu Stari štalozi nalazi se česma, kao i tragovi pojata za stoku. Dokaz o preseljavanju sela je i postojanje dva groblja: starog, sa veoma starim, očuvanim spomenicima i novo, koje meštani sada koriste.

Podaci popisa iz 1530. godine pokazuju sledeće: Ritopek ima 8 domova, Zaklopača 28 domova, jedai mlin i jedan žrvanj „koji radi cele godine“, Kaluđerica ima 28 domova i jedan muslimanski, zatim ima jedan mlin i jedan žrvanj, Vinča ima 28 domova, Umčar 34 doma, jedan mlin i dva žrvnja, Leštan 43 doma i mezru Kaluđer; Pudarci 11 domova. Rajinovac se dalje beleži kao manastir Sveti Rajko.

Već 1536. godine stanje je izmenjeno. Boleč se vodi u beogradskoj nahiji, ima 42 doma i prihod od 3000 akča. Kaluđerica ima 27 hrišćanskih i 4 muslimanska doma i prihod od 3400 akča, Vinča 25 domova i prihod od 4200 akča, Pudarci 9 domova i prihod 1500 akča,Umčar 18 domova i prihod 4200, Ritopek 13 domova i prihod 1479, Leštane 33 doma i dva muslimanska, a prihod 4000 akča, dok je Zaklopača imala 22 doma i prihod 2900 akča.

U selima Umčaru, Vinči, Leštanu i Zaklopači postojao je po jedan primićur(starešina), čija se nadležnost, verovatno, prostirala na još neko manje susedno selo.

Nakon 24 godine izvršen je novi popis koji već na prvi pogled daje sliku života porobljenog naroda. Od 8 sela, broj kuća se povećao samo u tri sela, dok se u ostalih pet broj kuća smanjio. Ukupan broj domaćinstava je manji, ali je prihod koji se mora obezbediti državnoj kasi znatno veći. Godine 1536. trebalo je da 189 domova daju državi 24.679 akča, dok su 1560. godine 183 doma morala dati — 32.004 akča. Kaluđerica je 1536. godine od 27 domova davala državi 3.400 akča, a 1560. njenih 22 doma morala su da isporuče državnoj blagajni 4.022 akča. Treba imati u vidu da je ovo samo jedna vrsta davanja, bilo ih je još nekoliko.

Grad Hisarlik, kao i čitavo ovo područje pripadalo je smederevskom kadiluku. Prvi put su popisani džemati (skupina, vojna jedinica) kojih je u to vreme u gradu bilo tri.

Džemat mustahfiza Hisarlika.14) Dizdar (starešina, zapovednik tvrđave) je bio Mehmed aga, njegov ćehaja (zamenik) bio je Džaver, a u tvrđavi je bila posada od 38 vojnika, podeljena u 4 buljuka (odreda). Buljuk-baše su bili: Mehmed, Pervan, Hamza i Husein.

Džemat je imao i dvojicu topdžija — Uvejsa i Džafera.

Džemat azapa(poseban rod vojske) imao je ukupno 11 vojnika. Njegov aga (starešina) bio je Hasan.

Džemat martolosa(poseban rod vojske zadužen za javnu bezbednost) bio je sastavljen od Srba, ukupno ih je bilo 24. Starešina ovog džemata bio je Hasan-aga, koji je bio i starešina azapa, a njegove odabaše (vodnici) bili su Damnjan i Tomas.

I grad je bio podeljen da dva džemata. Džemat muslimana imao je 11 domova, a džemat hrišćana 28 domova. Čitav grad Hisarlik davao je carskoj kasi 5.207 akča.

Uz grad Hisarlik bio je i manastir Svetanija, čiji kaluđer Danilo je plaćao carskoj kasi 150 akča na proizvodnju šire.

 

Visoki nameti, stalni kuluci, ishrana vojske koja je carigradskim putem stalno krstarila, osiromašili su raju, tako da su sela stagnirala ili se smanjivala. O stanju u Srbiji iz 1578. godine pisao je, prolazeći ovim krajevima, Stevan Gerlah:  . . . da u Paraćinu stanuju sami Turci i Cigani, vidm se da je u okolini nekada bilo lepih polja i livada, da u Jagodini ima malo Srba hrišćana. da je između Batočine i Hasan-pašine Palanke nadaleko samo pustoš, ništa nije obrađeno, nema sela, da su Kolari malo kukavno selo u kome stanuju sve sami Turci, da su u Maloj Palanci (Grocka) male srpske kolibe, slamom i trskom pokrivene. . . Od značaja je i podatak K. Jirečeka prema kome su Turci 1550. godine utvrdili Grocku (Kučuk-Palanku, Hisarlyk ili Hisardzyk kako su je Turci zvali) plotom od palisada i drvenim kulama, kako bi se lakše branili od Temišvaraca.

Prvi zapis o tome da se od raje uzimao i ušur na voće nalazimo 1560. godine, ali bez bližih objašnjenja i podataka. Zabeleženo je da je selo Ritopek davalo ušur na orahe, a Grocka i Begaljica plaćale su ušur na žir koji su koristile za ishranu svinja.

U Zaklopači, Kaluđerici, Vrčinu i Umčarima postojao je po jedan mlin. Mlin u Umčarima imao je dva žrvnja, a ostali po jedan. Postojanje mlinova u Vinči i Leštanu pominje se 1536. godine, ali su oba mlina radila samo po pola godine, verovatno samo u periodu kada je bilo dovoljno vode, odnosno kiše. Prema popisu iz 1560. godine mlin u Leštanima imao je tri žrvnja, stanje u ostalim mlinovima bilo je nepromenjeno.

Ni putovanje carskim ili Carigradskim putem nije bilo lako. Prema svedočenju putopisca Stevana Gerlaha (1573—1578 putnicima iz Beograda u Grockoj je bilo prvo konačište. Ona se tada zvala Hisardžik ili Kučuk-Palanka, kako kaže Gerlah, i do nje se od Beograda putovalo pet sati. Gerlah dalje beleži da je to „selo koje veliki potok deli na dvoje“. Prema njegovom zapažanju u to vreme je na desnoj strani potoka, odnosno rečice Gročice, bio podignut karavanseraj, koji je bio ispred sela. U tom su delu bile male srpske kolibe, pokrivene slamom i trskom.

Na levoj strani potoka bila je palanka na brežuljku i tu su stanovali Turci i vojnici. Gerlah piše da je tu bilo lepih kuća pokrivenih šimlom.

Grocku, odnosno Hisarlik, spominje 1624. godine Luj Žedeon — kao malu tvrđavu, oko 7 milja udaljenu od Beograda. Međutim, već 1660. godine glasoviti turski putopisac Evlija Čelebija na jednom od svojih mnogobrojnih putovanja prolazio je i kroz naše krajeve i o svojim viđenjima ostavio značajne zabeleške.

 

Čelebija je aprila 1660. godine krenuo iz Jedrena sa glavnim serdarom Koze Ali pašom, odnosno sa pašinom vojskom koja je pošla da osvoji grad Arad u Erdelju. Tom prilikom je prošao kroz Grocku i zapisao svoje utiske o ovom mestu.

Međutim, dve godine pre Evlije Čelebije, 1658, kroz Grocku je prošao Quiclet (Kikle), francuski putopisac. I on konstatuje da gradić leži na istoimenoj reci, pa kome je, kako tvrdi, i dobila ime (srpski naziv). U gradiću ima — beleži Kikle — jedna džamija i dva lepa hana ili karavanseraja. Jedan od njih se zove „Beogradski Hadži-bejram“, što se može tumačiti da je vlasnik hana bio Hadži-Bejram Beograđanin, i Kikle je odseo u tom hanu. Drugi han se zvao „Beogradski Hadži-Nezir han“.

Zanimljivo je da je u vreme Kikleovog boravka u Grockoj, pušten u promet most preko rečice Grocke (Gročice), a sagradio ga je Onudži Helgi Mustafa (ili Undži Hadži Mustafa). Dotle se preko reke prelazilo običnom skelom. Most je vrlo lepog izgleda, zapaža Kikle, i vrlo je čvrst iako je od drveta.

Evlija Čelebija smatra da je Grocku (Hisarlik) podigao Ibrahim paša, vezir sultana Sulejman-hana, kada je išao da osvoji Temišvar. Ibrahim paša je bio veliki vezir i ljubimac Sulej-mana Veličanstvenog, od 1523. do 15. marta 1536, kada je umro.

Opisujući ondašnju Grocku, Čelebija veli da ,,njen opseg iznosi 400 koraka, a oblik joj je četvorougaoni. Tu se nalazi gradski zapovednik (dizdar) i posada od 40 vojnika, zatim skladište municije (džebane), žitni magacin, jedna džamija, dva mala hana, te mnogo vinograda i bašta, ali nema ni čaršije ni bazara. Napominje da je „klima u Grockoj prijatna, a da su žene, koje je video u Grockoj — lepe“.

Čelebija je ostavio belešku da je u to vreme u blizini Grocke bio izgrađen veliki pontonski drveni most, radi prelaza preko Dunava vojske koja je išla u ratni pohod protiv grada Varada. On kaže da je „most podignut na 77 tulumbaza, sa obale nedaleko od Hisar-džika, pa do grada Pančeva na suprotnoj obali reke, na teritoriji temišvarskog sandžaka. Most je dug 800 koraka a širok 50 koraka“.

Očigledno je da za sve ovo vreme turske vladavine, Grocka predstavlja samo neznatnu tursku palanku na obali reke, koja je imala isključivo strategijski i saobraćajni značaj, kao prva postaja od Beograda na Carigradskom drumu. To prtvrđuju i zapisi putopisca Jerotija iz 1704. godine, koji tu vidi samo „varoš, han i palanku“. Ali, piše, da već od Grocke put više ne ide pored Dunava, već kroz gustu, gotovo neprohodnu hrastovu šumu, kroz koju je bilo veoma opasno putovati, jer je bila pravo hajdučko gnezdo. Putnici su uvek morali da imaju veoma jaku pratnju, a Turci su kasnije za to koristili grupe srpske momčadi, koji su putnike pratili naoružani toljagama. To je uspevalo, jer hajduci nisu hteli na njih udarati.

Znatno pre Jerotija i Čelebije, kroz Grocku je prošao i poslanik DE He (između 1621. i 1626. godine), ali osim beleške da je zemlja valovita i šumovita i da je od Grocke do Kolara putovao četiri sata, drugih podataka nema.

U svom „Dnevniku“ Miteser je zabeležio kako je Grocka izgledala u njegovo vreme:

„Pogranično mesto Grocka: 20 hrišćanskih, 40 turskih kuća, četiri štale, tri pekare, tri kafane. Četiri glavna svratišta mogla su lako da prime 400 konja, dok je u štalama stanovništva bilo moguće udobno smestiti jedva 300 konja. Mesto je tri do četiri stotine koraka udaljeno od Dunava“.

Godine 1693. došao je na službu u gročansku crkvu pop Dimitrije, rođen u selu Smolencu u Banatu. Kasnije je Dimitrije napustio Grocku i služio u manastiru Rukomija.

Komentari

komentari

POSTAVI ODGOVOR