Mrak

0
1322
NextWEB hosting
NextWEB hosting

Bilo je to davno, u vreme kada sunce na ovim prostorima uopšte nije prodiralo kroz debele oblake koji su se nadvili nad jadne žitelje južnoslavenskih prostora.

Tako otprilike počinju priče koje deci pričaju novovekovni bajkolozi. Priče koje imaju za cilj zalediti krv u žilama svima koji su kratkog pamćenja, a pogotovo onima koji tada ni rođeni nisu bili. Vremena su to mraka u kojima su prokleti mračnjaci stvarali preduzeća koja su ponešto i proizvodila, često i izvozila. Preduzeća u kojima radnici mesecima nisu dobijali plate za svoj rad, nisu mogli ići ni na bolovanje, ni na godišnji. Ne, čekaj, pobrkao sam. To su sadašnja vremena. Vremena u kojima više nema preduzeća koja su proizvodila i izvozila. Preduzeća koja su davala trinaeste plate i koja su imala kase uzajamne pomoći, ako nekome zatreba dodatna pomoć za nešto.
Preduzeća koja su išla tako daleko u svojoj mračnjačkoj bezočnosti da su čak i gradila stanove za svoje radnike i dodjeljivala ih po listama. Možda te liste nisu uvek bile pravedne, ali da ih nije bilo, danas bi većina živela u podstanarstvu i zavisila od volje gazda. Zna se ko bi te gazde bile.Preduzeća su ta koja su imala odmarališta za svoje radnike. Danas se na more može samo s kreditom. Postojali su i sindikati koje danas podrugljivo zovu sindikatima kiselog kupusa i svinjskih polutki. Za razliku od današnjih sindikata koji su samo sindikati visokih plata svojih čelnika. Nema od njih koristi, pa ni kupusa ni mesa.
Mrak je to bio u kojem je zdravstvo bilo dostupno svima, u kojem su se samodoprinosima gradili objekti domova zdravlja. Objekti koji se sada daju u najam privatnicima. Čak se i u banje moglo ići s uputom. Iako je do njih teško bilo doći vozeći se po tom mrklom mraku. Jer poznato je da putevi nisu ni postojali dok nas nije obasjalo sunce demokratije.

U školama se deca nisu razdvajala po tome ko ima bolje cipele ili nešto skuplje na sebi. Prednost pri upisu u srednje škole i fakultete nisu imali učenici kojima roditelji plaćaju privatne škole u kojima po defaultu dobijaju veće ocene koje im daju navedenu prednost pri upisu. U tom mraku nisi se morao bojati „fleksibilizacije“, nisi svaki dan išao na posao u strahu da ćeš baš taj dan dobiti otkaz. Nije se na tebi iživljavao svaki manager u odelu, s kravatom, a koji ne zna sročiti dve rečenice.
U tom mraku ispred svake crkve stajali su špijuni i odmah streljali sve one koji su ušli unutra. Tolilko su maltretirali jadne vernike da ih je ostalo jedva nekoliko miliona u državi koja broji jedva nekoliko miliona stanovnika
Ako si slučajno rekao da si Srbin, Hrvat (ili nešto treće, zavisno od bajkologa), odmah bi te poslali na Goli otok. Nije na ličnim kartama bio vodeni žig sa ocilima (ili šahovnicom, zavisno o verziji). Nisu se u osnovim školama na muzičkom učile himne republika.
Problem je bio što nisi imao neke preterane koristi od toga da si po profesiji Srbin, Hrvat ili neki slični bajkolog. Problem je bio i to što su tada četnici i ustaše bili ono što jesu – zločinci. Danas su zločinci samo kada se uzajano optužuju, unutar svojih sredina su heroji. Svi su bili žrtve tog mraka, u svojoj verziji bajke, a oni drugi su se njime okoristili.
Kada se tama napokon razišla i sunce granulo, moglo se pristupiti uništavanju svega što je u tom mraku postojalo. Ništa tamo dobro bilo nije i sve je trebalo sravniti sa zemljom.
Spomenuta preduzeća koja su gradila stanove, oduzimajući privatnicima mogućnost da zaradjuju silna bogastva gradeći stanove sumnjivih kvaliteta, trebala su biti uništena! Navedeni stanovi morali su biti jos jedanput plaćeni, ko zna kome i ko zna gde taj novac završava.
Proizvodnja nam nije potrebna jer kako bi onda nakupci, šverceri i mešetari postali Miskovići, Drakulići, Kostići?
A onda nam ne trebaju ni naše banke, jer nema proizvodnje koju bi finansirale. Uvezli smo, valjda sa neke rasprodaje „vrednosti“ u kojima je čovek samo rob i roba. Uvezli smo sumnjiv kapital koji je postao vlasnik skoro svega sto su generacije stvarale.

Bitno je da se napokon moglo junački, poput gorile, busati u prsa i zapevati četrnicke, ustaške odnosno nacionalističke pesmice. Jer šta je čovek ako nije pripadnik svoje nacije? Šta je ako nije pripadinik svoje vere? Onda je samo čovek. A to nije vrednost koja je danas na ceni. Jer oni prvonavedeni, profesionalni nacionalisti i vernici, vikali su “ dajte nam našu drzavu, ako treba i travu cemo pasti“. E, pa vreme ispaše je došlo.
Bilo je u mraku krize. Stariji ce se lako setiti vožnje par-nepar, nezaboravljajući da je u to vreme naftna kriza drmala svetom.
Danas nema par-nepar, ali koliko sutra ce cena goriva biti tolika da ce mnogima automobili biti izložbeni eksponat. A još ih ni otplatili nisu, koristeći „povoljne“ bakovne kredite.
Bilo je onda krize , ali svejedno nije bilo onih koji su kopali po kontejnerima za smeće. Od svog rada se moglo živeti.
Bilo je onda krize, a danas nam svaki dan prete novom krizom, jos gorom od prethodne i kažu da se moramo odricati. Samo mi naravno, ne i oni koji nam to govore. U mraku su političari dobijali plate koje s bile srazmerne plate sa njihovih radnih mesta, a danas se kupaju u privilegijama. A odricati se moramo samo mi, sitna, potrošna stoka.
Nije u mraku bilo političkih sloboda. Danas ih ima, mozete reći šta god želite ali će vam se oni kojima govorite samo nasmejati u brk i nastaviti sa svojom pljačkom i ponižavanjem. Bilo je u mraku politickih procesa, ali ih nije bilo ni blizu kao danas, jer danas kojeg god lopova da optuže on vrišti o političkom procesu.
U mraku je bilo posla, bilo je života, a otkad je svanulo, sve je samo politka. Baš sve. Političke slobode su tu, ali nema posla, zdravlje je postalo roba, a obrazovanje ce uskoro postati privilegija bogatih. Jer bogati moraju imati svoju radnu snagu, jeftinu, neobrazovanu.
Mrak je nestao, svanulo je i plemstva su mogla ponovo zauzeti svoja mesta. Plemstva koja se danas kriju pod maskom politicara, tajkuna i kao uvek imaju podršku sa crkvenog oltara.

U mraku je kažu vladao strah.

Danas straha nema. Veselo se radi iako se plata ne dobija, jer od silnog nedostatka straha niko reč nece reći. Straha nema, jer niko ne preti desetinama hiljada korisnika bankovih kredita. Nema straha da ce oni koji imaju stambene kredite na celi život, podići svoj glas. Jer ako ostanu bez posla, ostaju i bez stana. Bez straha će raditi sve sto ima gazda kaže.
Danas nema straha jer brani nas NATO. Danas nema straha, jer nema nas. Nema ljudi.
Ono sto je nastalo na ovim prostorima, gde je mrak vladao a svetlo upaljeno spolja izučavaće se u enciklopedijama.
Sloboda se prodaje za „sigurnost“, ali ne sigurnost radnih mesta, obrazovanja, zdravlja nego za lažnu sigurnost od izmišljenih nam i fabrikovanih pretnji. Samostalnost, navodno samostalnih nam država, manja je nego dok su bile „samo“ republike u mračnoj, zajedničkoj drzavi. Sluge koje mi zovemo gospodarima, slušaju svoje gospodare iz EU i SAD, iako ih mi „biramo“ i plaćamo.
Cela zemlja (ili zemlje ), trebala bi postati oftamološka klinika za one koji ne vide pored zdravih očiju.
U mraku je vladala propaganda, ali ta propaganda bila je dečija igra u odnosu na propagandu koja se rascvetala kad je sunce granulo. Propaganda koju još i plaćamo. I to skupo.
Oni koji su najvise vrištali o mraku danas su bogati ljudi. Danas se najbolje vidi da im je pravo mesto bilo baš na Golom otoku. U zatvoru, gde pripadaju oni koji su spremni ukrasti sve što im dodje pod ruku.

A svi koji pricaju o strahu i mraku nek se osvrnu malo oko sebe , strah koji vlada pod okriljem svetla demokratije nadmašio je sve mračne strahove. Ni tone šarenih tabletica protiv depresije ne mogu to promeniti.
U hororima razne krvopije napadaju po mraku…nama su krv isisale krvopije koje su ustale kad je svanulo . Moderni vampiri koji su se okoristili glupošću miliona zombija medju kojima zive.

I ko je uopšte palio svetlo!

Vratite mrak kakav je bio, mrak je služio za lepše stvari 😉

Komentari

komentari

POSTAVI ODGOVOR