Intervju: Živadin Mitrić, član opštinskog veća za obrazovanje

0
1247
NextWEB hosting
NextWEB hosting

Kao član opštinskog veća za obrazovanje, možete li mi reći kakvi su Vaši utisci posle godinu dana?

Kada smo stupili na scenu 16. juna prošle godine, nisam ni slutio da smo toliko toga lošeg nasledili, lošeg u smislu bahatosti recimo, pogotovo u ovom mom segmentu, gde je novac curio na sve strane. Bojim se da je mnogo novca prošlo kroz obrazovni segment opštinskog nivoa, a da je malo toga urađeno, i to se na svakom koraku vidi, a najbolje se primećuje na teritoriji Umčara, a sve ostale škole su mahom u nekom starom miljeu koji je davno završen. U školi u Umčarima, pokušano je nešto da se prenamenuje prostor za potrebe predškolske ustanove „Lane“, kažem pokušano je, nije završeno, a što je najgore, ogroman novac je potrošen, a da nisu završeni ni grubi radovi, a ne onaj finiš koji je trebao da bude već odavno završen. Tu smo naišli na jedan zid nezadovoljstva, pre svega od direktora škole, pa čak i od nekih radnika, ja njih razumem, ljudi su u pravu, žele da se to završi. Mnoge stvari su rađene bez potrebne dokumentacije, odobrenja, a bahatost nekih ljudi je toliko uzela maha, da se ja plašim da su neki ljudi toliko bili voljni, čak bi rušili škole ponekad. Tako da, veliki novac smo izgubili upravo u nekim transakcijama, a da je malo toga urađeno. Budžet školskog dela opštine bio je oko 18 miliona, a ja ne vidim da je išta epohalno urađeno u tom periodu, osim nekih sitnica koje su odrađivane kod pojedinaca.

Kada sam ja svojim kolegama direktorima izneo podatak koliko para je za koju školu otišlo, nisu ni sami verovali jer nisu ni bili upućeni koliko su navodno para dobili, jer je taj novac išao direktno preko opštine, direkcije, tamo nekom izvođaču, a da škole nisu ni znale. Tako da je bilo puno pranja novca, na žalost, to slobodno kažem, a da ništa nije završeno.

Najgori problem koji smo zatekli jeste, ne plaćanje prevoza dece. Opština Grocka duguje preko 30 miliona za 2011. i 2012. godinu do juna meseca, jer rukovodstvo opštine nije plaćalo račune ni Lasti ni GSP-u. U proteklih nekoliko meseci opština je bila blokirana nekoliko puta, iz razloga što nismo mogli da damo taj novac koji smo u obavezi kao lokalna samouprava, tako da sada imamo stanje, ni napred, ni nazad, stari dug se nagomilao, novi dolazi, tako da smo sa budžetom za ovu godinu u jako delikatnoj situaciji. To moje kolege direktori znaju, ja sam njima objasnio, takvo je stanje u celoj državi, moramo da plaćamo tuđe račune, a kada to budemo platili, onda ćemo moći da razmišljamo o nekim drugim investicijama, da bismo popravili taj školski život našoj deci.

Jedina škola koja je do sada dobila nešto više na značaju, je škola „Sveti Sava“ u Vrčinu, koju sam ja započeo da renoviram još 2003. godine i do 2006. godine je urađeno preko 80% poslova, ostalo je još da se finišira i to će onda biti kompletno jedna lepa školica na teritoriji opštine Grocka. Ostale škole na teritoriji opštine Grocka na žalost, neće dobiti ništa. Imamo veliki problem sa školom u Vinči, tamošnji krov koji je rađen, tako kako je rađen, postao je veliki problem, prokišnjava na sve strane, pogotovo na one sastave krovnih prozora, halatakođe, i mislim da, ako ne budemo nešto učinili po tom pitanju, ta hala do jeseni možda neće ni biti u upotrebi, ukoliko bude nekih većih kiša. Ja sam obavestio grad Beograd, jer mi to sami ne možemo da uradimo, to je jako velika investicija, nije održavanje i bez pomoći, mi to ne možemo da uradimo.

Sve u svemu, imaćemo veliki problem, ne znam kako ćemo da isplivamo iz svega ovoga, ali ne damo se.

Možete li mi reći Vaše mišljenje o propustu koji se dogodio kada je prijemni ispit u pitanju?

Moje iskustvo mi daje za pravo da kažem nešto više o tome. Ja sam bio direktor škole od školske 1992/1993 do školske 2006/2007 godine i znam dobro kako to funkcioniše. Samo prvih nekoliko godina ovog sistema upisa dece u srednju školu je sve funkcionisalo kako treba i bilo je odrađivano besprekorno. Posle toga počelo je polako da izmiče kontroli, a posle 2000. godine, isplivalo je tu svega i svačega i ja se plašim da ovo nije prvi put, ovo je samo finale nezadovoljstva koje traje već godinama kod roditelja, i hvala Bogu što se neko drznuo da kaže dosta. Jednom rečju, ovo je vrhunac nepoštovanja i nekulture kod nas, niskih moralnih vrednosti. Ne bi da optužujem nikoga posebno, ali mislim da smo mi kao društvo došli upravo do jednog ovakvog nivoa, gde je isplivalo sve ono najgore. Postavlja se pitanje, zašto je to tako? Ako se neki problem stalno stavlja pod tepih godinama, to posle dobija epilog na ovakav način. Ja bi na ovu temu mogao da pričam satima, ali mislim da to ne bi bilo korisno i da bi ljudima možda čak bilo i turobno, ali ono što je sigurno, mi smo se zalagali godinama, da se škole na neki način oslobode viška predmeta, viška gradiva, a izgleda da je samo višak nastavnika došao do kraja, a sve ostalo je, čini mi se ostalo i prošireno. Mislim da smo propustili lepu šansu 2000. godiine kada je Oktobarska revolucija učinila šta je učinila, lično sam očekivao da će doći do nekih radikalnih promena u obrazovnom sistemu kod nas, međutim, samo smo dobili čuveni kurikulum, koji je eto, neslavno završen, po mom mišljenju, i dobili smo samo još veće i teže prekršaje pojedinaca, grupacija. Bojim se da ćemo tek sada morati da zavrnemo rukave, da počnemo sve iz početka, da pravimo neki sistem koji će važiti bar 50 godina, a da niko ne upre prstom u njega i kaže da to ne valja. To će biti adekvatno za generaciju koja dolazi, a ako to ne učinimo, mislim da ćemo samo presipati iz šupljeg u prazno i da ništa kvalitetno nećemo rešiti na tom planu.

Kako komentarišete to što će deca biti upisana u srednju školu na osnovu uspeha iz osnovne škole?

Test treba da postoji jer je to „Summa summarum“ znanja koje oni stiču osam godina, i nije istina da su deca opterećena toliko koliko se o tome priča. Mislim da je neko namerno plasirao priču da su nam deca opterećena, smatram da je veći problem nekvalitetna ponuda, jer deca danas imaju isključivo internet kao prezentaciju znanja, a knjige su postale jedan balast za njih, jer zamislite situaciju u kojoj dete ne nosi knjige kući, to je potpuni promašaj, jer ako hoćemo da imamo kvalitetnu decu, moramo stvarno da se pozabavimo time da deca dobiju i od kuće, i od škole, pre svega jedno adekvatno vaspitanje pa onda i znanje.

Pred kraj 20. veka mi smo se, na žalost, upustili u jednu tešku, vrlo opasnu kulturnu nerešivu situaciju. Tada je važila deviza da deca u školi treba samo da se obrazuju, ne i vaspitavaju, mislim da je to veliki problem za nas i tu smo strahovito omanuli. Nemoguće je da od tog momenta, pa do danas, a prošlo je dosta godina, niko nije primetio da je to veliki problem. Na žalost, nastavnici u školama imaju malo prostora da se bave vaspitanjem dece, a ako se neki nastavnik i drzne da uradi nešto pozitivno, društvo odmah upire prstom u njega, tada taj čovek gubi volju, plaši se za svoj posao i onda smo došli u tu situaciju, da nam je taj vaspitni momenat isčezao, čast pojedincima, vrlo ih je malo. U školi, u kojoj sam ja bio direktor, imamo vrhunske nastavnike, učitelje, međutim, od 1998. do 1999. godine kada su počele one čuvene demonstracije u Beogradu, kada su pozvali i decu da demonstriraju, tog momenta mi smo počeli da gubimo jedan razvojni ciklus u obrazovanju i to traje do današnjeg dana. Moramo prvo da shvatimo šta hoćemo, da li hoćemo da imamo obrazovanu i vaspitanu decu, jer moje mišljenje je da, čovek može da ima i 20 fakulteta, ali ako je nekulturan i necivilizovan on nije ni za šta. Upravo to treba da se vrati u škole, da nastavnici dobiju više slobode, po tom pitanju, kao što su nekada bili, ne kažem ja da decu treba tući, daleko od toga, ali tate i mame treba da imaju jednu granicu i da država stane iza tog školskog sistema, iza prosvetnog radnika, jer mi smo danas učinili sve samo da radnika davimo, kao zmija žabu. Vi danas imate nekoliko segmenata provere rada nastavnika, tata i mama na jednoj, direktor na drugoj strani, zatim školski odbor, ministarstvo sa svojim postulatima, a njih ima 4-5, i svi su oni uprli oči u nastavnika, a on šta ima od toga, samo ono što mora da iznese deci iz svoje materije i ništa više. To je ono što mora da se sruši, bukvalno da se sruši, jer se nataložilo već decenijama, moramo da vratimo nastavniku dušu. Drugo, kažu „loši nastavnici“, ima i toga, nekada se znalo, da ne može svako da bude nastavnik, a danas vidim, malo dece hoće da budu nastavnici, i smatram da smo mi stariji za to krivi, što smo došli u situaciju da nemamo kvalitetan kadar, koji bi mogao da nasledi neke generacije od ranije, mada ima tu i divnih ljudi koji bi bili sposobni da iznesu ovaj teret, ali kažem, treba da postoji neko gore, neko ko će da stavi tačku i počne da radi za dobrobit naše dece, da bismo imali kvalitetnu decu da sutra nastave da vode ovu državu.

Koji su prioriteti u obnovi i rekonstrukciji škola u opštini?

Mnoge škole su se obratile opštini Grocka još ranije i dali svoje zahteve koji bi trebalo da se uvaže do leta, da se što šta popravi i uredi, srećom, imamo novu školu u Kaluđerici koja još uvek nema nikakvih većih potreba da se tu bilo šta uradi epohalno, ali sa druge strane imamo školu „Aleksa Šantić“ koja je dosta ruinirana, prozori, vrata, to je sve dotrajalo, i ja sam pisao dopis gradu Beogradu, sekretarijatu za obrazovanje, da bi ta škola trebala da pretrpi velike promene, ipak je to jako velika svota novca, to je novo ulaganje, ne održavanje. Nemamo odgovor do današnjeg dana. I direktor je sam pisao gradu da bi bilo neophodno da se i oni umešaju u neke rekonstruktivne poteze u toj školi. U Umčarima je jako loša situacija i tu nemamo šta da diramo dok neki veštaci ne dođu da pogledaju šta se tamo dogodilo. Škola u Vrčinu treba da ide, da se nešto uradi u toku leta, ali tu imamo veliki problem sa „grupom građana“ koja se bavi politikom lokalnog tipa, koji podpomognuti još nekim ljudima sa strane, koji „poznaju“ školski sistem i prave samo probleme u smislu raznoraznih pisanja i ministarstvu i gradu i opštini, da treba da se promeni taj projekat. Na žalost, mnogi ljudi su uspeli da izokrenu neke stvari, ipak, demokratija je to, može se, pa su iz tog razloga radovi tamo malo usporeni, videćemo šta će biti do kraja, ali trenutno sve zavisi od grada Beograda, ne od nas. Škola u Grockoj, već polako postaje ruinirana, jer ništa nije ulagano u nju decenijama. Zatim imamo ove manje škole poput Zaklopače, Kamendola, Pudaraca, Dražnja, podučna škola u Vrčinu, tu bi trebalo da se dosta toga uradi, sitnice, ali sitnice koje njima puno znače. Na primer, škola u Brestoviku je jedna od retkih koja je pretrpela strahovito velike promene u smislu ruiniranja, malo smo toga uložili. Mislio sam da ćemo ove godine uspeti da te male škole, na neki način, stavimo u neke normalne okvire, ali vidim da će besparica da nas ubije. Bojim se da nećemo mnogo toga moći da uradimo, ja sam mojim kolegama rekao da se ne nadaju mnogo, jer ne želimo da obećavamo ako ne možemo da ispunimo obećanje. Oni znaju koliki je budžet bio za ovu godinu, koliko je novca ostalo, mi ne možemo da isplatimo ni stare dugove, i moraju da shvate da smo u takvoj delikatnoj situaciji da nećemo moći ove godine da mnogo šta uradimo. Videćemo da li ćemo moći bar neke sitnice da odradimo, samo da ne bude nekih klimatskih promena, oluja ili nešto slično, tada bi morali da pronađemo sredstva, ali za sada, kako stvari stoje, bojim se da će ova godina proći tek tako.

Kako bi opisali trenutno stanje u prosveti?

Ovaj upis dece u srednju školu bacio je strahovito veliku ljagu na sve što se zove prosveta. Vidimo kako sve to funkcioniše godinama, ali malo ko se pobrinuo da se tu nešto promeni. Ja se plašim da u ministarstvu ima ljudi koji su već dugo na nekim pozicijama, da su istrošeni i da ne vide šta treba da se promeni. Smatram da treba malo da se pomere, da ustupe mesto mladim ljudima, naravno, treba da bude i sedih glava, da te mlade ljude koriguju, da ih upućuju, ali, jedno je sigurno, a to je, da prosvetni sistem mora da pretrpi velike personalne promene, pre svega. Ljudi koji dođu na te pozicije imaće obavezu da nešto pozitivno učine za ovu državu, ali naravno, ne treba im davati beskonačan mandat, jer je to posao koji treba da bude stalno proverljiv, da ta grupacija ljudi nekome odgovara, a treba da odgovaraju sudu javnosti, narodu, državi, sistemu, Skupštini Srbije, da kažu šta su učinili i da navedu razloge, da vidimo da li će to biti dobro ili loše. Međutim, to godinama funkcioniše po nekom klišeu, koji je već odavno otrcan, izvinjavam se na izrazu, ali tako je, i bilo bi dobro da se tu mnogo toga promeni, jer kad pogledamo, i srednje škole, vidimo da su se tu zadržale neke pozicije od davnina, treba što više novih zanimanja, novo je vreme došlo, moramo da se pomirimo sa tim, moramo to da pratimo. Kada su u pitanju fakulteti, ima puno tih privatnih fakulteta, jeste da Evropska Unija traži da imamo 30% visoko obrazovanih kadrova, ali kako da budu obrazovani, tako što ćemo samo da štampamo diplome, to je van pameti, i ja se plašim da ćemo dugo da ispaštamo zbog svega ovoga, ali prvo što moramo da promenimo, to je da se osnovna škola vrati na staru poziciju.

Mi smo strahovito počeli da propadamo u prosvetnom smislu 1995-1996 godine, tada je takozvana srpska opozicija imala jednu strahovito važnu rečenicu koja je kružila u našem narodu „Dačo, care, ne daj pare“. Dača je u to vreme bio ministar prosvete, tada su prvi put počeli da štrajkuju i nastavnici i deca zajedno, što je bio apsurd, zbog političkih poena pojedinaca ili grupacija, i tada je počelo sve polako da propada. Zatim, 2000. godine, došli su neki ljudi koji su hteli da naprave promene u prosveti, očekivao sam da će uspeti, međutim, to je dobilo sasvim drugačiji epilog i danas smo evo na ovom nivou gde svako može da se ponaša kako želi, a trpi društvo, narod, deca, i bojim se da ćemo imati velikih muka da neke stvari popravimo, ali hteli ili ne moramo da se uhvatimo u koštac sa tim, daće Bog da se pojave neki novi klinci koji će da kažu: „dosta je, nećemo više ovako“, a ja se nadam da ću to da dočekam.

Komentari

komentari

POSTAVI ODGOVOR